Došla još jedna jesen, obojila listove, oni padaju...bla-bla-bla...

Prođe još jedna godina, ništa pametnija, samo malo strarija...no, dijete u meni...bla-bla-bla...

Ponavljam se u krugovima, oni koji trebaju čuti, prave se gluhi...lakše je...oni koji ne želim da čuju, sve  upijaju, pa vraćaju šamarima...

Tu sam, na istom mjestu, već godinama...ponavljam se u svojim krugovima, koje grčevito držim, a pitam se zašto?...pa odustanem od pitanja i samo se držim i vrtim, vrtim, vrtim...u beskraju vlastite gluposti...

 Ne mjenjam ništa...dišem...to je sve...

nemam ništa pametno za reći...ništa novo...ništa pametno..pa ništa novo i onda ništa pametno...sve već prožvakano, izgubilo okus, ispljunuto...i zato glasno šutim...možda ću uspjeti uskoro i bezglasno vrisnuti...

Vratim se ovdje...sigurno izdrkavanje emocija...bez straha od procjene...jer ne poznajete me nimalo, nikako ne dovoljno da bi me procjenjivali...a ako to i radite...zaboli me...

Ovaj post dolje nisam pisala ja...napisao ga je Netko meni dovoljno bitan da ostavim taj post za vječnost...Netko sa velikim N u mom malom životu...Netko....Netko...Netko...tko svako malo svojevoljno postane nitko sa malim n...i igra se sa mnom kao mačka sa izmrcvarenim mišem...zato što može...jer mu dozvolim...jer mislim, naivno, ženski...da je to njegovo pravo da se igra sa mnom  način na koji mi iskazuje emocije...piiiiiiiiiiiiiiiiiiip...krivo...

Svjesna svoje "krivine" i svoje gluposti, pobjegnem ovdje, kad nemam niti jedno drugo mjesto.... i pišem nešto što ne želim napisati...i kukam nad svojom sudbinom koju si (barem koliko-toliko) sama krojim...i dozvoljavam igranje..i dozvoljavam da me procjenjujete...prvo,  jer mi je previše stalo..a drugo jer me nije briga...

neka budala mi je skužila šifru na blogeru pa mi trkelja po postovima, tak da sam dobila proljev i napadaj migrene..znoj me obljva po čelu, a i vjetrim stalno od nadutosti.....nemrem otić ni preko ceste u gostionu jerbo imam trčkalicu , podrigujem , a i valunzi me deru.....okotila mi se mačka pa imam puno mačaka, a i moja kuja se tjera.....znam kak joj je.....Kata će mi platit neku vulu pa ću pravit pljeskavice po Zlajinom receptu....navodno su srpske, mislim recept je srpski....ja nisam Srpkinja, ja sam iz Čajkovaca....malo pitoreskno selo nadomak Osijeka....tako i ja izgledam....ne pitoreskno, nego ko da sam u ovaj čas stigla iz Čajkovaca.....imam i karike oko ruke....a i tetovirat ću se....moždapo guisci da me mater ne vidi...idem sad...ajd uzdravlje svima.....pusa......volim vas sviju...

kako je rečeno u nekom filmu...

"Ako pustiš i vrati ti se...tvoje je...

ako pustiš i ne vrati se...nikada nije ni bilo tvoje..."

 

Nego, bilo mi je lijepo sa Vama...onima koji prekrasno pišu želim da pišu još ljepše, onima koji i ne pišu tako lijepo...neka nastave...važno je izraziti se....sve u svemu...pišite...

Pozdravljam Vas sve...

 

U toj bari prošlosti, mulju uspomena tonem. U mimohodu prolaze svi  ružni trenuci i vuku me prema dnu. Zgabili su me svojim prljavim rukama i deru mi kožu svojom zloćom. Voda je mutna, kao i prošla vremena. Opirem se svom snagom, a plavo nebo nada mnom gubi bitku. Zasja kao zimsko sunce tek pokoji momenat istinske sreće i onda opet mulj i prljavština. Na obalama neki novi ljudi pružaju ruke, pa osjetim njihov dodir, samo na tren. Kao kratki predah od svega u meni. Dodirnu mi kosu, dodirnu mi ruku, ali nestaju, izmičem im se.... ne dam se oteti blatu.  Ne vjerujem više ničijim  pokušajima, ne vjerujem više ničijim dodirima, ni riječima, ni namjerama, ni istinama, ni lažima. Otrov prijetvornosti  mi ulazi u usta, grubost svih izgovorenih  riječi zatvorila mi je oči, licemjerje i laskavost mi je ispunila uši.... proganja me i vuče sve dublje. Duša mi je prljava od tolike oholosti koju je doživjela u trenu, od tolike bezosjećajnosti koju je gledala. Izdaja bez premca....Ne želim se predati, ne želim potonuti...a opet....jača je od mene, od sunca, od neba...ostaje samo prljavština.

Priča 1.

Nakon tolikih godina braka, znala je. Znala je dobro već godinama. Samo 6 je godina bio njen. Ostalih 40 su ga dijelile. Već dugo nisu dijelili postelju. Nisu dijelili ni stol. Nisu dijelili ništa. Samo zrak koji su udisali u istoj sobi. Nije imala gdje otići. On nije mogao. Njegov osjećaj za odgovornost bio je jači od ljubavi. Poštovala ga je zbog toga. U isto vrijeme prezirala. Bolje da je otišao. Bilo bi joj teško, naravno, ali imala bi svoje samopoštovanje. Imala bi svoj život. Ne bi ga gledala na odlasku, znajući da odlazi njoj. I ona, druga, nije imala ništa. Povremeni trenutci ukradeni od žene i djece. Sitne pažnje i razgovori. Obje su uz njega bile same. A on valjda nije znao bolje. Jednu je volio, a druga mu je bila žena. Na papiru. Nitko od njega nije imao ništa. Sada kada ga nema, prodisala je. Njen je dom samo njen. Samo da ne osjeća tu tešku bol u glavi, tu erupciju krvi u mozgu. Pala je i ostala ležati...sama i zauvijek.

Priča 2.

Rekao joj je da odlazi. Ima tome neko vrijeme. Uništavala se razmišljajući gdje je pogriješila. Ležala je u krevetu danima, osjećajući svaku kost svoga tijela. Razmišljajući o nedjeljnom ručku i njegovoj izjavi: «Ne mogu više, moram otići». Kuda otići? Ostaviti dijete i nju same? Zašto otići? Što se dogodilo? Željela je obitelj više od svega, a on sada odlazi bez pravog razloga. Naivna, nije znala da je u pitanju druga žena. Već neko vrijeme. Kasno je shvatila, da nije u pitanju ona, da ništa krivo nije učinila. On je, samo, našao drugu. Pokušao joj je uzeti sve. Ostaviti je samu sa djetetom bez ičega. U zadnji tren se trgla i shvatila da se mora boriti, za dom, za dijete, za sebe. I dalje je ostala u krevetu znajući da će ovu bitku dobiti...nije znala kada...ali jednom hoće.

Priča 3.

Opet zvone na vratima. Koja je sada ovrha u pitanju? Tko sada dolazi po ono malo što joj je od braka i života ostalo. Djecu šalje u sobu, da ne gledaju njenu borbu. Nije samo otišao drugoj, već joj je ostavio sve svoje dugove, sve svoje vjerovnike, sve svoje nevolje. Započeo je novi život. Nova, mlađa, zanimljivija žena, bez «paketa»...naivno je vjerovala svome braku i svome mužu, pomogla mu otvorivši obrt na svoje ime. «Tako je jednostavnije», uvjeravao ju je. I pristala je, zbog braka, zbog djece, zbog budućosti, zbog ljubavi. No, njemu je to bilo previše. Nije se htio nositi sa tim i otišao je...u bolju budućnost. A njoj ostavio dugove koje će vraćati cijeli svoj život. Ogradio se od svega, ništa ga se više ne tiče. To više nije njegov život. Njoj ostaje svakodnevna borba, sa ovrhovoditeljima, sa sudovima, poreznom upravom i koječime...vječita i svakodnevna borba. On ima svoj novi život! Ona nastoji držati glavu iznad vode....samo to!

Priča 4.

Nakon tri godine rada u drugoj zemlji, opet je tu. Vratio se napokon, njoj i djeci. Vratio se i donio «kofere». Velike kofere dugova, propalih poslova, neplaćnih računa. Kao lavica dala se u tu životnu bitku. Odlučila pobjediti pod svaku cijenu. Zasukala je rukave, radila više poslova, brinula za njega, nastojeći mu olakšati. Brine za djecu. Brine da dom ostane dom. Dom koji su izgubili, stvara ponovo. Ne jede. Ne spava. Ne živi. Podržava svaki njegov korak, svako njegovo nastojanje da opstanu. Tu je, cijela. On u isto vrijeme, pored posla, ima vremena za drugu. Ima vremena nositi joj vrećice iz trgovine. Ima vremena posvetiti joj se, smješkati se, uživati. Ima vremena svu njenu borbu učiniti minornom i banalnom. Ima vremena sav njen trud baciti u vjetar. I doći naveče doma, leći u krevet i mirno zaspati. 

Priča 5.

Vjerovala je da je drugačiji. Voljela ga je iskreno i potpuno. Nakon jednog braka...nije vjerovala da će ponovo živjeti, osjećati, voljeti. I pojavio se on, nenadano, neplanski. Rekla mu je o sebi sve, činilo se da ju razumije, činilo se da joj vjeruje i da ju voli...istinski. Tražio je puno, dala mu je sve. Bez razmišljanja. Vjerovala je da će imati zajedničku budućnost, da će i njeni problemi biti zajednički. Gradila je novi život s njim. Kreditno se opteretila da bi mu pomogla. I eto, on je našao drugu. Predvidivo, mada se tome ipak nije nadala. Mislila je da je bolji od toga. Našao je nekoga sa kim nema zajedničkih problema. Nekoga tko će mu ugađati više od nje...ako je to uopće moguće. Ostavio ju je sa glupim opravdanjima, bedastim izgovorima, ne pitajući i ne okrenivši se...